U posljednje vrijeme često razmišljam. Kada ležim... Kada sjedim... Lutam prostranstvima svojega uma. Kalkuliram. Zbrajam. Množim. Oduzimam. Nije lako. Srce neprestano lupa. Silovito udara. Traži izlaz iz one rupe. Traži izlaz iz one tame koja me svakoga dana sve više prepravljuje. Još tugujem. Iako će za manje od dva mjeseca biti godina dana, još nisam spremna ustati. Ne mogu se prepustiti vrtlogu života. Previše boli da bih ustala.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Jučer sam željela odustati. Razmišljala sam što će biti ako sada odustanem. Razmišljala sam što će biti ako sve skupa sa mnom ode vrit. Na pola sam puta. Prešla sam polovicu, a sada slijedi onaj koban cilj. Ima dana kada me ne boli. Ima dana kada bol potpuno nestane, no to su mi zapravo najgori dani. Živim s njom. Ona je dio mene. Osjećam ju kako mi glava pulsira, kako me srce boli. Osjećam kako teško dišem i kako suze samo klize. Osjećam kako se rupa sve više i više prazni... Uvijek ju očekujem. Koncentrirana. Potpuno prazna čekajući silovit udarac u srce. U onu bolnu točku. No uvijek me prevari. Promijeni smjer i vrluda još netaknutim prolazima i stazama te ostavlja svoj prljav trag gdje god stigne. Prožima me, udara i onda kada klonem, ona kukavički odlazi...
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Napravila sam pogrešku čekajući da će netko doći i osloboditi me okova. Tražila sam put. Tražila sam izlaz i tu čistu, neokaljanu ruku koja me grli, briše suze s lica crvenog. Tražila sam ruku koja zajedno sa mnom vrišti u prostranstvima zelenim...
Možda trebam patiti da shvatim smisao. Možda trebam nositi taj križ da bih shvatila sebe. Možda bih se trebala boriti bez obzira na sve. Udarce. Prošlost. Ladice koje su još otvorene...
Ipak, još živim u nadi da patnja nije patnja.Da taj strah nije strah, nego samo jedan težak dio koji nam život pruža... Ionako, uvijek moramo upoznati i mračnu stranu onoga savršenoga.
30.08.2010. u 13:54 | 38 Komentara | Print | # | ^
Prošle godine svaki deseti dan zasluženih ljetnih praznika, u ono vrijeme, pružao je veliko zadovoljstvo. U 6. mjesecu toga je dana završila škola. U 7. mjesecu toga sam dana otišla na more s prijateljicom, a u 8. mjesecu toga sam dana bila u Zagrebu na koncertu U2 - a. Dan za danom, tjedan za tjednom i relativno mirno počela je škola. I onda se dogodilo Ono...
Ono od čega imam knedlu u grlu. Ono od čega počnem histerizirat. Ono od čega sam takva...
Sve se promijenilo. Ja, moje shvaćanje cijele, društvo, okolina... Nemojte mi zamjerit, ali nekada volim sažaljevat samu sebe. Nisam od ljudi koji će si stalno postavljat pitanje zašto se to dogodilo i još k tome zašto ja. Nisam od ljudi koji će plakati. Istina je da sam relativno u psihičkom rasulu što stalno rezultatira napadajima bijesa, ljutnje, osamljenosti, nostalgije i ponekom suzom u oku. To nisu oni tipični pubertetski hormoni. To je nešto sasvim drugo. Kompliciranije. Dublje. Bolnije.
Uvijek ima malo istine u onome "samo se šalim". Malo emocija iza "nije me briga". Tuge iza "sve je uredu" i "trebaš mi" iza onog "ostavi me na miru"
10.08.2010. u 20:43 | 17 Komentara | Print | # | ^
Sjedim...
Pišem... Olovka ostavlja sive tragove na papiru.
Rekli su mi da pišem. Rekli su mi da će mi možda od toga biti lakše.
Rekli su mi da se zadubim u to što da radim.
Rekli su mi da nađem način da to prebolim.
Način nisam našla, a što se pisanja tiče, relativno su pravu.
Sigurno se nikada se nisu zapitali što se događa kada ostavim olovku.
Sigurno se nisu zapitali što se događa kada moj um presuši.
Sigurno se nikada nisu zapitali što se događa kada olovka na papiru više ne ostavlja sive tragove.
U posljednje vrijeme često plačem. Znate, boli me ona moja rupa. Ona moja praznina.
Znate, boli me kada mi okrenete leđa.
Boli me kada me ne doživljavate ozbiljno.
Boli me kada me odbijate.
I ja sam ovdje. Pokraj vas i trebam vas.
Trebam vas da mi budete rame za plakanje.
Trebam vas da mi budete svjetlost u tami.
Trebam vas da mi budete nota u mojoj skladbi.
Trebam vas da mi pokažete kako da nađem način.
Trebam vas da mi pokažete put.
Trebam vas da me držite za ruku.
Trebam vas da budete pokraj mene kada vrištim.
Trebam vas kada padam.
Nije poanta u rječima. Ne želim da pričate. Samo dišite i slušajte.
Zovem vas i trebam vas...
26.07.2010. u 19:56 | 4 Komentara | Print | # | ^
Prodire me bol...
Rekoh:"Ubi se..."
Mračno je...
Samo Mjesečeva svjetlost obasjava ono što je neobasjano
Mržnja mi isijava iz očiju
Crveni plikovi iskaču na koži
A krvavozelene oči sjaje
Lažem čim zinem
Iskreno, ne tiče vas se
Bježite od mene
Samo bježite
Nanosim bol
Sebi
Vama...
Prodire me bol...
Rekoh:"Diši..."
Rekoh:"Sjeti se..."
Rekoh:"Smiri se..."
Mračno je...
Nema Mjeseca
Nema svjetla
NEMA NIČEGA
Žila kucavica kuca
Tijelo se odupire i nestaje...
10.07.2010. u 18:18 | 2 Komentara | Print | # | ^
Ležim na suhom pijesku i osluškujem tišinu noći.
Osluškujem šum valova što se uz pomoć vjetra dižu, stvarajući morsku harmoniju.
S ponekom suzom na licu, dižem pogled na nebesko prostranstvo koje je puno zvijezda.
Tražim Tebe...
Moja mala plava zvijezdo...
Moje malo sunce, moja mala zvijezda koja se ugasila...
Nenadano...
Prebrzo...
Rain rain go away,
Come again another day,
All the world is waiting for the sun.
30.06.2010. u 20:23 | 1 Komentara | Print | # | ^
Sama sam kod kuće.
Usprkos tableti, opet onaj osjećaj. Samoća, bol u grudima i suze koje se skupljaju, ali ne idu van. Pokazat će moju bol pred onima kojima ne želi pokazati svoje osjećaje. Pred onima kojima se ne želim obraćati.
Pokazat će moju nesigurnost iako mislim da po tom pitanju držim konce u rukama.
Osjećam se napušteno, izigrano, povrijeđeno, odbačenom... Mogla bih nabrajati, iako ne znam opisati te osjećaje.
Sama sam kod kuće. Opet onaj osjećaj koji me potiče na suicid.
I dalje sam ovdje, no prozirna.
I dalje sam ovdje, s vriskom na usnama.
26.06.2010. u 20:07 | 1 Komentara | Print | # | ^
Prije nekoliko dana prisustvovala sam na nekom druženju s kolegama iz škole. Kako je vrijeme sve više i više odmicalo, shvatila sam da se nalazim u vrtlogu svojih želja i nadanja. Osjećala sam se čudno. Izgubljeno. Znate onaj osjećaj kada ste okruženi hrpom ljudi, a osjećate se usamljeno. Imala sam osjećaj da stojim u sredini kruga koji je okružen nečim neprozirnim. Nečim teškim. Nečim što ne mogu maknuti od sebe.
Kako inače po noći teško spavam ili se probudim u gluho doba noći, shvatila sam da je taj neprozirni oklop moja egzistencija.
“You have a choice. Live or die. Every breath is a choice. Every minute is a choice. To be or not to be.”
Ne znam da li bih se i dalje trebala boriti. Osjećam samo tupost i nerazumijevanje onih od kojih sam imala visoka očekivanja. Kako vrijeme odmiče, kao i u sportu, letvicu bi trebalo postavljati sve više i više. No kod mene je obrnuto. Letvicu spuštam sve niže i niže...
I kada se pogledam u ogledalo, vidim neprozirno stvorenje koje samo kaže:"Pomozi mi..."
18.06.2010. u 10:44 | 3 Komentara | Print | # | ^
Padala je kiša...
Ona jaka i oštra kiša koja je sve potjerala unutra...
No samo nju nije...
Sva u crnini s crvenim kišobranom u ruci
stajala je pokraj Njegovog zadnjeg počivališta.
Već po stoti put željela je reći samo jedan:"Zbogom!"
No i dalje je samo stajala na mjestu nijema od boli i užasa.
23.04.2010. u 19:22 | 3 Komentara | Print | # | ^
In memoriam
Tamna noć...
Pusta cesta i bljesak ulične rasvjete koji ubada u oči.
Iako hodam,
i dalje me proganja mrak, muk i nijemi vrisak one tamne noći...
Večer je...
Iako svjetlo još gori,
osjećam onu bolnu, nijemu tišinu i
tih, a opet prodoran majčin urlik...
Pitam se kamo si nestao...
Pitam se zašto je moje srce slomljeno...
I sada, otkada te više nema,
pitam se tko sam ja zapravo...
05.03.2010. u 21:38 | 2 Komentara | Print | # | ^
Znam da hodam bosa...
iako imam cipele.
Znam da krvarim...
iako je moje tijelo cijelo.
Znam da gubim krv...
Znam da ju gubim svakom Njegovom sjenom
svakim Njegovim obrisom i svakim sjećanjem...
Znam da gubim sebe i sve...,
no moje srce, iako slomljeno, još dalje radi...
Znam da padam, no netko me hvata protiv moje volje...
Često donosim pogrešne odluke...
Ni ova nije iznimka...
Žalim što sam se spustila i ponovno pokušala biti svoja...